Kanoni nisu prepreka

Da li će papa Benedikt Šesnaesti posetiti Srbiju, 2013. godine, povodom obeležavanja velikog hrišćanskog jubileja - 1700. godišnjice Milanskog edikta, kojim je rimski car Konstantin I Veliki, rođeni Nišlija, priznao hrišćanstvo kao zvaničnu religiju u svojoj imperiji?

Ta tema je otvorena u javnosti posle izjave novoizabranog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja u Nišu, na konferenciji za novinare uoči Svetog Save, da je "možda krajnje vreme da dođe do jednog takvog susreta, da jedni drugima kažemo šta imamo da kažemo", pa da "i jedni i drugi posle mogu da razmisle o svemu".

Ma koliko za mnoge ovaj, praktično, poziv novog poglavara Srpske pravoslavne crkve rimskom papi da poseti Srbiju bio iznenađenje, jasno je da je Irinej, još kao niški vladika, ne samo "razmislio o svemu", nego to i obelodanjivao.

Posle Irinejevog izbora za patrijarha, dobila je novi značaj i njegova izjava beogradskim medijima iz novembra prošle godine da "Srpska pravoslavna crkva pozdravlja razgovor predsednika Srbije Borisa Tadića i pape Benedikta XVI" jer, kako je naglasio, "svaki kontakt može da bude od koristi..." kao i njegova ranija izjava o tome kako "Ideja o ujedinjenju dve crkve nije nova. Jer crkva je jedna, i te razlike u kanonskom smislu nisu nešto strašno što se ne može prevazići. Zato smo mi uvek prihvatali i dobro sarađivali sa sestrinskom Rimokatoličkom crkvom. I s njom smo u veoma dobrim odnosima". Vladika Irinej izazvao je nezadovoljstvo "tvrdih" krugova u episkopatu, ali se veruje da je on sve činio i govorio sa znanjem Svetog sinoda SPC, koji se o ovim problemima zvanično nije izjašnjavao.

Ono što je izazvalo dodatnu pažnju javnosti je patrijarhova ocena da bi poseta poglavara Rimokatoličke crkve možda bila prilika da se postavi pitanje ponovnog ujedinjenja i počne razgovor o tome. "To bi bio korak susreta i kontakata pravoslavne i zapadne crkve i od njega ne može biti štete, već samo koristi, jer bez kontakata i razgovora ne može biti ni promena onoga što je ideal i interes za jedinstvo hrišćanske crkve", naveo je Irinej.

Bilo je odmah jasno da sa ovom patrijarhovom inicijativom o susretu - a pogotovu s obzirom na eksplicitno izražen "ideal i interes za jedinstvo hrišćanske crkve" - neće ići lako, jer "patrijarh nije papa" (nema apsolutističku "vlast" nad inače podeljenim vladikama). Štaviše, pretpostavljalo se i da će biti sukoba i problema, da bi sve to moglo dovesti do raskola unutar Srpske pravoslavne crkve, nasuprot izraženom uverenju da će patrijarh Irinej uspeti da brod SPC "odvede u mirne vode".

Usledila su brojna reagovanja - medija, analitičara, laika. Samo je u Srpskoj pravoslavnoj crkvi bilo teško doći do komentara. Uzdržanost episkopa je sasvim razumljiva, s obzirom na opštepoznate podele unutar Svetog arhijerejskog sabora na "tradicionaliste" i "globaliste" oko daljeg puta Crkve, kako u unutrašnjim odnosima tako i u otvorenosti prema svetu, prema drugim religijama i prevashodno - Vatikanu. Utoliko pre što je izjava patrijarha Irineja shvaćena kao spremnost na početak razgovora sa poglavarem Rimokatoličke crkve o pitanju ponovnog ujedinjenja zapadne i istočne hrišćanske crkve.

Naravno da pokretanje pitanja ponovnog ujedinjenja hrišćanstva nije bila tek impresionistička izjava novog poglavara SPC, a još manje omaška.

Osim načelnih ocena kako "svaka deoba nije pozitivna stvar", kako "ta deoba između istoka i zapada traje vekovima", Irinej je bio i konstruktivan:

"Možda je vreme došlo da tom problemu pristupimo na najozbiljniji način. A kako se može pristupiti ako nema razgovora i kontakata? Prema tome, taj događaj i susret je neophodan da bi počeli da se rešavaju problemi koji su se toliko nataložili da smo se mnogo udaljili jedni od drugih."

Ovu izjavu, koja podrazumeva da treba smanjivati tu udaljenost, deo javnosti u Srbiji je shvatio kao spremnost novog patrijarha i "modernih" vladika okupljenih oko njega, na "utapanje" pravoslavlja, koje se, naravno, potencira kao "izvorno" hrišćanstvo, u "sektašku" rimokatoličku crkvu. Tema je toliko zaoštrena u "virtuelnoj javnosti" (polemike na onlajn medijima), da su se crkveni krugovi sasvim zatvorili za izjave bilo kakve vrste, a dalji publicitet se sveo na prvu (mada nimalo jednostavnu samu po sebi!) dimenziju celog "slučaja" - samu posetu pape.

Patrijarh je objasnio da je SPC, prilikom dosadašnjih razmatranja da li bi papa eventualno trebalo da dođe u Srbiju, ocenjivala da ranije za tako nešto nije bilo dobro vreme. Kako je objasnio, bilo je to vreme seoba, progona, pa SPC nije želela da se papi "desi nešto u Beogradu, a pripiše nama", tako da je poseta ostavljena za srećnije vreme.

Pa, da li je došlo "srećnije vreme"? Sve procene su u tom trenutku išle naruku ovakvoj, mada neuobičajeno direktnoj, izjavi novog patrijarha.

Nastaviće se