Dučić javlja iz Rima
25. 07. 2010. u 18:55
Grof Ćano traži savez sa Beogradom po uzoru na osovinu Berlin - Rim. Poslaćemo Pavelića u Etiopiju, ovamo, onamo...
RAZUME se, diktatori nisu spavali, za vreme kadrila u diplomatiji. Evo šta je grof Ćano, italijanski ministar spoljnih poslova, i zet Musolinija, imao da sluša, od nemačkog ministra spoljnih poslova, barona Nojrata, prilikom posete u Berlinu, posle Olimpijade (22. oktobra 1936). Nemačka je, sa ZADOVOLjSTVOM, primila k znanju, poboljšanje odnosa, između Italije i Jugoslavije. U toj politici treba ići i dalje. TREBA JUGOSLAVIJU ODMAMITI OD ENGLESKE.
Uzrok nemačkog “zadovoljstva” je bio, dakle, jasan.
Što je još lepše, Nemac je pokušavao da Italijana zaplaši, još više, baš Engleskom. Engleska je počela, kaže, da radi na pojačanju svojih pozicija u Beogradu, i želi da dobije BAZE na obali Jadrana, za slučaj rata sa Italijom. Engleska, na taj način, želi da kompletira ZAOKRUŽIVANJE Italije.
Tri dana, posle toga, grof Ćano bio je primljen kod Hitlera.
O grofu Ćanu, ja sam, od početka, mislio, da se može svašta misliti, i poverovati, ali nikad, da ne ume da bude ono, što u Parizu zovu: “gamin”. Evo šta je on odgovorio Hitleru: Odnosi između Italije i Jugoslavije su, u poslednje vreme, sve bolji, a Italija će, u tom pravcu, ići sve dalje!
I zaista: Italija je sa nama, u septembru, potpisala jedan ekonomski ugovor i, tom prilikom, Stojadinović je dao deklaraciju, da, mi, sa Italijom ulazimo u jedan period saradnje. Musolini je na to, džentlmenski, odgovorio (u svom famoznom govoru u Milanu, 30. oktobra) da su sad moguće i političke i “moralne” (?) veze sa Jugoslavijom.
Novembra se pošlo dalje. Počeli su pregovori koje je Stojadinović u Beogradu vodio, lično, sa italijanskim poslanikom, a njegov poslanik Dučić u Rimu sa Ćanom.
Sad, posle toliko godina, zanimljivo je čitati, u originalu, Dučića, o tome (Memoari Stojadinovića).
“Sada je Ćano otvoreno izjavio da traži s nama savez na principu “osovina Berlin - Rim” kako je to u milanskom govoru obeležio nedavno Musolini.
Najčudnije mi izgleda ovo: što Italija nije do sada u savezu ni sa jednom drugom državom a danas ga želi s nama.
Dučić 17. decembra šalje ovaj izveštaj:
Ministar inostranih dela, grof Ćano, primio me danas i prihvatio sa puno spontanog zadovoljstva poruku Predsednika Vlade, Gosp. dr Stojadinovića, da će što pre moguće poslati delegate za pregovore.
Grof Ćano zatim dodade:
- Sa Nemačkom sam potpisao do sada ništa manje nego 16 raznih ugovora, a sve u toku od dva meseca. Zašto da se i mi na prvom sastanku gubimo u detaljima, u sitnicama, u ništarijama. Glavno pitanje treba mačem preseći... kao što ja obično uradim... i kao što sam uradio sa Hitlerom.
- Istina - rekoh ja sa puno opreznosti - Hitler je i drukče prirode i drukčeg položaja nego naš Predsednik Vlade, koji nije diktator...
- Naravno, odvrati grof Ćano, sasvim dobrovoljno.
On je razumeo da se ova moja primedba odnosi na nastojanje koje postoji danas u Jugoslaviji da se zemlja vrati demokratiji, parlamentarizmu, odgovornim vladama.
- Verujem da ćemo ipak svršiti sve kako treba! Na primer, Hrvatska... poče opet da obećava Ćano.
Osetivši da sam u tom momentu ja pomislio da je Hrvatska ipak deo moje otadžbine, a ne njegov “problem”, on je zatim postao oprezniji:
- Samo šta mislite kako to da uradimo? Kako da ih udaljimo iz Italije? Vi shvaćate i naš položaj. Pavelić mora da je žalostan, jer već oseća da je njegova stvar propala... To sa mnom ne ide...
Ja upadoh:
- Pavelić i njegovi drugovi se zasad kreću slobodno po Rimu, učestvuju po javnim revijama i narodnim svečanostima, ako ne kao delegati, a ono bar kao turiste...
- Gde? Ovde u Rimu? Ja njega ne viđam. Ja s njim uopšte nemam nikakva posla... I neću ga videti - kaže grof Ćano imajući u očima samo Pavelića. Ja mislim da ih sve pošaljemo... u Ameriku... Šta mislite? Ili sve u Etiopiju... Ovamo, onamo... po Etiopiji.
Na ovo sam odgovorio:
- Ako se naši pregovori završe, kao što odista treba svesrdno želeti, onda ćemo lako naći načina da se i ova žalosna gomila uputi na časniji posao.
- Koliko ih ima? - zapita me grof Ćano, čak ozbiljno.
- Sa poslednjim registrovanjem - kako se kod nas veruje - ima ih, u Italiji, između 1.000 i 2.000 ljudi.
Ćano skrenu razgovor na Albaniju.
- I sa Albanijom ćemo lako svršiti! Kazaću kralju (Zogu) da ne može drukčije. Mora se ići s vremenom. Uostalom i njemu je bolje da imadne sa sobom ne samo Italiju, nego i Jugoslaviju. Kada se nas dvoje sporazumemo, odista, kakvo iznenađenje za ceo svet!
Grof Ćano je upotrebio ove poslednje reči onako kako ih u poslednje vreme čujem u celom rimskom društvu, koje sporazum između Jugoslavije i Italije smatra već kao gotovu stvar.
Zatim grof Ćano produži sa obećanjima:
- Što se tiče Dalmacije... Gde su sad “azzurri” (članovi društva za Dalmaciju)? Jeste li videli kako ide sa mnom? Nema kod mene ovako i onako! To je sve već prošlo. Ja sam sve mačem posekao.
Grof Ćano je i ovaj put ponovo insistirao da sve ostane u krajnjoj diskreciji, inače bi bila nanesena stvarno ogromna šteta. J. Dučić, s. r.
Nastaviće se