Knez zvoni na uzbunu

 U IŠČEKIVANjU turske najezde, dogovoreno je da se vojska češće okuplja i vežba, da se proverava njena snaga i nabavi dopunsko naoružanje. Odlučeno je da se pojačaju posade u postajama i tvrđavama na jugu zemlje.
Što se tiče diplomatije, izvršene su procene na koga bi sve Srbi mogli da se oslone u predstojećem sukobu, kao i kakve bi mere trebalo preduzeti.
Nastavljeni su pregovori sa mađarskim kraljem Žigmundom o učvršćenju mira sa Srbijom i mađarskom učešću u zajedničkoj borbi sa Turcima. Ne uviđajući rastuću opasnost za svoju zemlju, a verovatno ljut na kneza Lazara zato što je Srbiji pripojio Mačvu za vreme dinastičkih borbi u Mađarskoj, kralj Žigmund je i dalje oklevao i tako do Kosovskog boja pristao samo da garantuje mir sa Srbijom, i to uz određenu nadoknadu u srebru.
U pregovorima sa Mletačkom Republikom, ona nije pokazala dovoljno razumevanja za tursku pretnju i gledala je samo svoje interese.
Vizantija, Bugarska, braća Dejanovići i Kraljević Marko sa bratom Andrijašom su bili u vazalnom odnosu sa Turcima i nisu imali snage, ni želje da se priključe knezu Lazaru.
Oklevao je da se izjasni i Lazarev zet, zetski gospodar Đurđe Stracimirović Balšić, pošto izgleda da se još ranije odlučio za vazalni odnos prema Turcima.
Tako su knezu Lazaru ostali samo bosanski kralj Tvrtko I i njegov zet Vuk Branković, gospodar kosovske oblasti.
Videvši da se može osloniti samo na svoje snage i ova dva saveznika, knez Lazar je pribirao ono što se moglo za predstojeći sukob sa Turcima.
Što se tiče moralnih priprema naroda i vojske, knez Lazar je za to angažovao srpsku pravoslavnu crkvu. Održao je u Kruševcu državno-crkveni sabor na kome je raspravljano o stanju u zemlji, pripremama za borbu sa Turcima i moralnoj pripremi naroda za ovu borbu. Posle toga, knez Lazar je obišao i nekoliko gradova po Srbiji.
Na ovom saboru knezu Lazaru je od vlastele i crkvenih velikodostojnika pružena puna podrška za predstojeću borbu, što je činio i narod na skupovima koji su održavani prilikom kneževih poseta. Isticano je da Lazareva država treba da odbaci svaku pomisao da stupi u vazalne odnose sa Turcima, kao što su to učinile neke pokrajine u doba raspada Dušanove države.
Slične mere preduzeo je i Vuk Branković u svojoj oblasti.
Obavešten u proleće 1389. godine od mletačkih i drugih trgovaca da Turci u Bugarskoj, prema Srbiji, gomilaju velike snage, što je značilo da uskoro predstoji veliki turski napad na Srbiju, knez Lazar je zazvonio za uzbunu i poslao svoje ljude svim srpskim velmožama i vojnim komandantima da prikupe i pokrenu svoju vojsku prema Kruševcu.
Tom prilikom knez Lazar je naredio komandantima tvrđava prema severu i u unutrašnjosti zemlje da u tvrđavama ostane neko od nižih zapovednika sa po 2-3 vojnika, da se za zaštitu tvrđava mobiliše neophodno neboračko stanovništvo (starci i mladići), a da ostali krenu u Kruševac.
O pokretanju Turaka prema Srbiji obavestio je Vuka Brankovića i bosanskog kralja Tvrtka I i zatražio je od njih da se njihova vojska prema ranijem dogovoru okuplja i krene prema Turcima. Vuka Brankovića je obavestio da ga njegova vojska čeka na Kosovu kod reke Lab, a kralju Tvrtku da svoju vojsku uputi prema Kosovu i tamo uspostavi kontakt sa Vukom Brankovićem.
Vojska kneza Lazara se okupila u Kruševcu. Kada je obavešten da su Turci krenuli iz Bugarske prema Srbiji, on je pokrenuo svoju vojsku. Najpre se uputio duž Južne Morave u susret neprijatelju, a zatim prema dobijenim obaveštenjima o pravcu turskog kretanja kroz Makedoniju, krenuo prema Kosovu. Kod Laba i Sitnice, gde se ulogorila vojska koju je knez Lazar doveo sa sobom, priključila se i vojska koju su doveli Vuk Branković i vojvoda Vlatko Vuković. Sa bosanskom vojskom stigao je i jedan odred hrvatskih "krstaša" koji je predvodio Ivan Paližni (Ivan Horvat), koji je bio izbegli Hrvat kod kralja Tvrtka.
Po procenama istoričara, knez Lazar je mogao da ima zajedno sa vojskom Vuka Brankovića i bosanskog kralja Tvrtka I oko 15.000 do 17.000 vojnika (po mišljenju našeg istaknutog istoričara generala Jovana Miškovića, srpska vojska je bila nešto veća, ali je turska vojska bila daleko nadmoćnija).
Turski car Murat I je proveo zimu 1388/1389. godine u Plovdivu (Bugarska) gde je nastavio da se priprema za napad na Srbiju. Obavešten da je knez Lazar postigao sporazum sa Vukom Brankovićem i bosanskim kraljem Tvrtkom I o zajedničkoj borbi, on je nastojao da još više poveća svoju vojsku iz redova najamnika, da na čelo vojske rasporedi svoje najbolje komandante i odabere najbolji pravac za kretanje u Srbiju.
Rasporedivši niže komandante, on je na kraju odlučio da rumelijsko-evropskim trupama komanduje njegov stariji sin Bajazit, a trupama iz Male Azije njegov mlađi sin Jakub, koji se već oprobao u bojevima u Maloj Aziji. Za glavnog stratega i vrhovnog komandanta je odredio darovitog, veoma iskusnog i lukavog Ali-pašu.

SAKUPILI 16.000 RATNIKA
KNEZ Lazar je sam mogao sakupiti oko 10.000 ratnika, a Vuk 3.000. U razgovoru kneževog predstavnika Radiča Postupovića, sa bosanskim kraljem Tvrtkom I, ovaj ga je obavestio da se nalazi u sukobu oko dalmatinskih gradova i da knezu Lazaru može poslati samo 3.000 ratnika sa vojvodom Vlatkom Vukovićem, što znači da se za presudan boj sa Turcima moglo okupiti i opremiti 16.000 ratnika.
(Nastaviće se)