Protest iz Ohrida

Vladimir Anđelković

14. 05. 2008. u 00:00

U maju 1220. ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan protestuje protiv ustoli?enja srpske arhiepiskopije

BIOGRAFI Svetoga Save ističu da se Rastko zamonašio 1191, u ruskom manastiru svetog Pantelejmona, da je vrlo brzo prešao u grčki manastir Vatoped, poznat po velikoj biblioteci i obrazovanim monasima, i da je, kako tvrdi Domentijan, obilazio monaške skitove na Svetoj gori, "svagda svojim nogama pešice hodeći", sledećih šesnaest godina. Iako vrlo mlad i neiskusan, monah Sava je, kao izaslanik manastira Vatopeda, bio upućen u Carigrad, gde je od vizantijskog cara i patrijarha dobio tada zapušteni manastir Hilandar. Manastir je ponovo iz temelja izgrađen u junu 1199. godine, i vrlo brzo je postao centar srpske duhovnosti. U momentu kada se Savin otac sveti Simeon upokojio 13. februara 1200. godine u manastiru Hilandar bilo je petnaest monaha. Sedam godina kasnije, pred povratak Svetoga Save u Srbiju, u vreme kada su Latini već uveliko formirali svoju državu, "latinsko carstvo", na tlu Vizantije, koja će trajati sve do 1261. godine, u Hilandaru je bilo dve stotine monaha.
U februaru 1207. Sava je, zajedno sa očevim moštima, prešao u Srbiju, u manastir Studenicu, gde je na položaju studeničkog arhimandrita stekao veliki ugled. Posle ženidbe Stefana sa Anom, unukom venecijanskog dužda Enrika Dandola, i dobijanja kraljevske krune od pape Honorije III 1217, Rastkov brat je postao priznati vladar "Srbije, Duklje, Travunije, Dalmacije i Zahumlja". Ali, tek krunisanjem Stefana za kralja u manastiru Žiča na Spasovdan 1221. godine, i to od samog arhiepiskopa Save, Srbija je "dobila prvog srpskog kralja koji se od tada potpisuje kao Stefan Prvovenčani".
SAVA 1219. odlazi u Nikeju, privremenu prestonicu Vizantije, da tamo, kako ističe Dimitrije Bogdanović, traži samostalnost Srpske pravoslavne crkve. Od cara Teodora I Laskarisa (1204-1222) i vaseljenskog patrijarha Manojla I Haritopula Sarantena Sava je dobio "povelju" o odvajanju srpske crkve od ohridske arhiepiskopije i formiranju, posebne, srpske, autokefalne arhiepiskopije. Manojlo je u Nikeji 1219. rukopoložio Savu za prvog arhiepiskopa crkve koju danas zovemo Srpska pravoslavna crkva. Prema tekstu svečane gramate izdate tim povodom, Sava se, kako ističe Domentijan, ustoličuje za arhiepiskopa "svih srpskih i pomorskih zemalja", kako glasi njegova puna titula. I drugi Savin biograf Teodosije piše da je Sveti Sava postavljen za arhiepiskopa "sve srpske zemlje". U oba teksta, koji se po svom sadržaju neznatno razlikuju, izričito je naglašeno pravo "učiteljstva, rukopolaganja i upravljanja crkvom". Savi je tada dato pravo, da "budući srpski arhiepiskopi više ne putuju na rukopoloženje u patrijarhovu stolicu, nego da se rukopolažu kod kuće, od svojih vladika, a da od patrijarha traže samo blagoslov".
Napustivši Svetu goru, Sava je svratio u Solun, koji je tada bio pod vlašću Latina, i tu se, u manastiru Filokalu, kome je bio jedan od ktitora, kako tvrdi Nićifor Dučić, posavetovao sa svojim starijim prijateljem, mitropolitom Kostadijem, o tome kako urediti srpsku crkvu. Tada je Sava napravio prvu organizaciju srpske crkve. Pored tri stare episkopije osniva, ističe Predrag Puzović, još osam novih: Žičku - sa sedištem u manastiru Žiča, gde je bilo i sedište Srpske arhiepiskopije; Zetsku - u crkvi sv. arhanđela Mihaila na Prevlaci u Boki Kotorskoj; Humsku - u crkvi sv. Bogorodice u Stonu; Dabarsku - u crkvi sv. Nikole u Banji kod Priboja na Limu; Moravičku - u crkvi sv. Ahilija u Arilju; Hvostansku - u crkvi Bogorodice Hvostanske (Mala Studenica) u blizini Peći; Budimljansku - u crkvi sv. Đorđa (Đurđevi stupovi) u Budimlju kod Berana; Topličku - u crkvi sv. Nikole u Kuršumliji. Sedišta starih episkopija su bila: Raške - u crkvi sv. Petra u Rasu kod Novog Pazara; Prizrenske - u crkvi sv. Bogorodice u Prizrenu; Lipljanske - u crkvi sv. Bogorodice u Lipljanu, kasnije u manastiru Gračanica. Srpska arhiepiskopija je u vreme prvog srpskog arhiepiskopa imala ukupno 11 eparhija.
U MAJU 1220. godine ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan protestovao je protiv ustoličenja srpske arhiepiskopije. Da bi za svaki slučaj učvrstio svoju poziciju unutar crkvene hijerarhije, Sava je 1229. godine od Nikejskog patrijarha tražio i dobio odobrenje „da se arhimandrit srpski bira na saboru srpskom i da ga niko izvan Srbije ne potvrđuje". Posle ovog Sava se, sasvim spokojan, 1234. povukao sa čela srpske crkve, a za novog arhiepiskopa postavio svog učenika Arsenija I.
Sava je dobro poznavao liturgijsku i monašku književnost, grčke tipike i naročito velike himnografske zbornike, oktoih, triod i minej. U svom Karejskom i Hilandarskom tipiku Sava se bave pitanjima isposničkog i manastirskog životom monaha, dok u Krmčiji, zborniku državnih zakona i crkvenih pravila ili kanona sa tumačenjima čuvenih vizantijskih kanonista, uređuje širi društveni život mlade srpske države. Savino pismo igumanu Spiridonu je prvo delo "epistolarnog žanra stare srpske književnosti", Kratko žitije svetog Simeona Nemanje, osnivača (ktitora) manastira Hilandar, jeste "tipična žitijna beleška", dok je žitije svetog Simeona pisano kao ktitorsko žitije osnivača Studenice, po svim pravilima ovoga žanra vizantijske književnost klasično delo proznog žanra u Vizantiji koji se naziva još i životopis svetog - "hagiografija".
Sava je sa ocem Nemanjom (sv. Simeonom Mirotočivim) i bratom Stefanom podigao mnogobrojne manastire u dolini Lima, Ibra, Toplice i Morave.


SVETA ZEMLJA
U SVETU zemlju Sava je putovao dva puta. Prvi put 1229. kada je "za potrebe srpskih monaha i poklonila Srba otkupio u Palestini manastir sv. Georgija u Akoni i manastir sv. Jovana Bogoslova na Sionu", a potom 1234. godine, kada je na molbu bugarskog cara Ivana Asena tražio saglasnost jerusalimskog, aleksandrijskog i antiohijskog patrijarha da bugarska crkva postane patrijaršija. Na povratku sa ovog dugog puta Sveti Sava je umro 14. januara 1235. (ili 1236) godine u Trnovu, ondašnjoj bugarskoj prestonici. Sahranjen je, najpre, u crkvi Četrdeset mučenika u Trnovu, da bi već oko 1237. godine njegove mošti bile prenete u Mileševu, zadužbinu kralja Vladislava. Turci su, uplašeni rastom kulta Svetog Save, njegove mošti spalili u Beogradu, na Vračaru, 1594. godine.
(Nastaviće se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije