U borbama na Drini major Vojin Popovi? bio je teško ranjen u grudi, ali nije klonuo
TOKOM 1914. i 1915. godine vodiće se najznačajnije bitke srpske vojske protiv Austrougarske, Nemačke i Bugarske. To su Cerska bitka, Bitka na Drini, Kolubarska bitka, Odbrana Beograda, borbe na granici prema Bugarskoj...
Poseban doprinos u Cerskoj bici i Bici na Drini imao je Jadarski odred, pod komandom majora Vojina Popovića.
Dopisnik „Pariskog žurnala“ Anri Barbi ovako je opisao srpske borce: „Crni od baruta, blata i prašine, sprženi od sunca, potamneli od kiša i vetra, oni liče na epske divove; zarasli su u bradu, ali njihove oči nalik na žeravice odaju nepokolebljivu hrabrost. Veličanstveni su kada u trku uzvikuju divlje - ura!“
Jadarski odred dobio je zadatak da zajedno sa 3. eskadronom Drinske divizije spreči svaki pokušaj nadiranja neprijatelja putem Zavlaka - Stara Sudnica.
Vojvoda Vuk je izdao zadatak borcima: „Neprijatelj, noćas, ne sme da se odmara." Jovan Vidić, borac u odredu ovako je opisao borbu kod Zavlake: „...Naročito je 19. avgusta bila borba očajnička, neprijatelj je pronašao naš levi rov i isterao drugove, tukao je baterijama od Krupnja, tukao je i one preko Jadra. Onda su nam došli sa boka i tukli mitraljezom u rovu, tučeni smo takvom vatrom da smo dva puta napuštali iste rovove i opet se vraćali u iste. Te noći čulo se samo: "Ura!" na sve strane.
U BORBAMA na Drini major Vojin Popović bio je teško ranjen u grudi, ali nije klonuo. Posle oporavka i formiranja novih odreda, u oktobru 1915. godine, vodi teške borbe protiv bugarskih snaga kod Čemernika i Gadžine poljane. Potom se kao zaštitnica srpskih armija povukao sa ostalom vojskom preko Albanije na Krf.
Posle oporavka i reorganizacije, vojvoda Vuk sa svojim borcima prvi izlazi na Solunski front i od 17. avgusta 1916. godine, s početkom bugarske ofanzive, vodi ogorčene odbrambene borbe.
Napad na Kajmakčalan, s ciljem potpunog osvajanja tog strateškog masiva, otpočeo je 30. septembra izjutra, jakom artiljerijskom pripremom u trajanju oko 2,5 časa.
Napad Dobrovoljačkog odreda opisao je jedan od njegovih učesnika: „U očekivanju naređenja za pešački napad prođe bezmalo ceo dan. Za sve to vreme, bombardovanje ne izgubi ništa od svoje prvobitne jačine... Odmah po podne mogahu se, kroz oblake dima, primetiti pojedini bugarski vojnici, kako se kreću po položaju kao sumanuti. Beše očigledno da su potpuno deprimirani neizdržljivom vatrom artiljerije, i da je potreban samo malo jači pritisak pešadije, pa da dalje sudbinu svog položaja povere dostojnom protivniku...
U MOMENTU te njihove izbezumljenosti, kroz potmulu grmljavinu topova, ipak se začu jedno snažno: 'Ura', i ceo treći bataljon dobrovoljačkog odreda, sa svojom 4. četom, na čelu, koju vodi rezervni poručnik Milivoje Dinić, krete na juriš, povukavši odmah za sobom i druga dva bataljona, a ovi sve ostale trupe koje tog dana napadahu na ovaj najjači i najbolje posednuti i branjeni bugarski položaj... Posle formalnog gušanja sa Bugarima po rovovima, koje trajaše blizu jedan čas, Kajmakčalan, taj gordi planinski titan 'Borisov grad', kako ga zvahu Bugari, beše u našim rukama...“
Tog dana, napadajući, Drinska divizija izbila je na severnu padinu Kajmakčalana i ovladala čitavim masivom. Međutim, zbog magle i teške orijentacije, nije preduzeto gonjenje, što je Bugarima omogućilo da se i dalje zadrže na krilnim položajima visa Kočobej i na Sivoj steni. Zbog toga je komandant Drinske divizije preduzeo naredni napad 1. oktobra, u dve kolone. U levoj koloni, zajedno sa 6. pukom i 2. bataljonom 4. puka nalazio se i Dobrovoljački odred. Te snage napadale su na položaj Siva stena, s ciljem da njime ovladaju.
(Nastaviće se)