Događaji u Likošanu i Lauši uvod u potonje stalne optužbe srpske strane za masakre nad albanskim civilima. Likvidacija Jašarija i sukobi u Drenici animirali već pripremljene grupe, pa i prve plaćenike da krenu na Kosovo i Metohiju.
ALBANSKA štampa je pisala: **Jedinice OVK su započele novu fazu delovanja na teritoriji Drenice. U selu Likošane su se 28. februara 1998. godine sukobili pripadnici OVK i tri srpske patrole. U tom sukobu ubijena su četiri pripadnika MUP-a Srbije. U znak odmazde srpska specijalna policija izvršila je masakr u Likošanu i Cirezu nad nedužnim civilima.**
Policijske snage su, u stvari, ponovo krenule da se obračunaju sa Jašarijevom bandom koja je prethodno ubila dva policajca, a skrivala se u Likošanu. Kada je policija uspela da je najvećim delom likvidira i spremala za odlazak, dvojica skrivenih terorista u jednom dvorištu, jedan u kućici za psa a drugi u bunkeru ispod koša, podmuklo su ubili još dva specijalca.
U tom obračunu ubijena su 24 naoružana Albanca a stradali su i neki civili, što je albanska propaganda iskoristila da odmah nametne priču o ubijanju nevinih ljudi, žena i dece.
VELIKI - PRISTRASNI
DOGAĐAJI u Likošanu, potom u Lauši, Turićevcu, Ačarevu i Vojniku, kada je likvidirano osamdesetak ekstremista, Albanci su iskoristili da maksimalno nametnu mišljenje o pogubnoj srpskoj represiji nad nedužnim stanovništvom. Fotografisani su ubijeni civili, od toga, prema tvrdnji albanske propagande, 12 dece i 14 žena, sa elementima masakra, njihovi poređani kovčezi i grobovi, scene kuknjave i vapaja.
Ti šokantni snimci odaslati su u svet. Situacija na Kosovu se u Americi, Nemačkoj, V. Britaniji, Francuskoj predstavljala u potpuno iskrivljenom ogledalu. Nekritički se prihvata albanska teza da je sve počelo na Kosovu krajem osamdesetih godina i da će se tu krug i zatvoriti, poziva da se Jugoslaviji uvedu sankcije i preporučuje da se izađe Rugovinom zahtevu u susret i UN imenuje visokog predstavnika za Kosovo.
Takav medijski ambijent horskog nametanja krivice srpskoj strani pratila su onda i zvanična reagovanja. U Vašingtonu, Londonu, Parizu, Bonu i drugim međunarodnim centrima odlučivanja su sve oštrije zahtevali obustavu nasilja, pozivali na dijalog, pretili uglavnom samo Beogradu. Šefovi diplomatija SAD i Nemačke, Medlin Olbrajt i Klaus Kinkel, su u susretu tih dana zaključili da na Balkanu može da bukne novi požar koji preti da uvuče i okolne zemlje, pa su stoga i najavili niz mera kako bi se ta opasnost sprečila.
Olbrajtova je sugerisala da se Albancima da neki oblik samouprave, da oni uspostave obrazovni sistem na svom jeziku, a SRJ oduzmu podsticajne mere kojim je nagrađena za kooperativnost oko Bosne. Kinkel je isticao neophodnost jačanja vojnog prisustva UN u Makedoniji i Albaniji, naglašavao nužnost **preventivne diplomatije**, predlagao sazivanje šireg regionalnog sastanka i neodložnog posredovanja OEBS-a. Zahtevali su da o Kosovu raspravlja i Savet bezbednosti UN a Olbrajt je sugerisala da **ono što je dogovoreno u vezi sa suđenjem ratnim zločincima u Hagu bude primenjeno i na Kosovu**.
LIKVIDACIJA JAŠARIJA
BILA je to, koliko se zna, prva pretnja haškim sudom i za ono što se događalo ili će se tek događati na Kosovu i Metohiji. Zbog **prekomerne upotrebe sile** u Likošanu, britanski ministar inostranih poslova Robin Kuk sazvao je hitan sastanak Kontakt grupe. Američka administracija je prvi put najavila da i vojno može da interveniše na Kosovu **ako to bude potrebno**.
Policijski štab je, na osnovu preporuke sa **vrha**, doneo odluku da likvidira Jašarijevu grupu. Specijalne policijske snage su 5. marta (1998.) izjutra opkolile drenićko selo Prekaze, a napravljen je širi prsten i oko drugih okolnih sela. Napad je počeo u šest sati ujutru. U Jašarijevoj kući bilo je puno žena i dece. Većina se izvukla, ali je Adem zadržao još neke u izuzetno dobro zabarikadiranom, betonskom bunkeru, ojačanom xakovima peska, kome se nije moglo prići. Nije pomoglo ni oružje većeg kalibra. Onda je upotrebljen suzavac koji je u ogromnim količinama ubacivan u bunker. Tek nakon toga Jašari i njegova grupa su likvidirani.
Od likvidacije Jašarija, očito prvog vođe albanskog terorizma (koga je albanska propaganda odmah proglasila za narodnog heroja ravnog Skenderbegu i posle rata podigla mu veliki spomenik usred Prištine), srpska vlast je ušla u detaljnu akciju razbijanja **OVK**. Istovremeno je, međutim, počela i njena medijska prezentacija, organizaciono i brojčano jačanje i širenje. Stradanje jednog broja civila, Jašarijeva pogibija i drugi sukobi tih dana bili su signal i za druge terorističke punktove da se aktiviraju ali i za sve pre toga pripremane albanske grupe u inostranstvu da se odluče za pokret na Kosovo.
**BORCI** SEJU STRAH
ZAHVALJUJUĆI albanskoj štampi koja ih je nesmetano promovisala, ti novi **borci za slobodu** su sve više dobijali na popularnosti među Albancima, poseno mladima, ali su **popularnost** širili i sejanjem straha, pretnjama i ubistvima neistomišljenika i **nacionalnih izdajnika**. Sem Rugovinog DSK, koji je koketirao, bezmalo sve druge albanske političke grupacije priznale su **OVK** i javno počeli da joj pružaju političku i moralnu podršku.
I Bukošijevi stručnjaci za vojna pitanja su nastojali da se uključe u pripremu rata i sam rat. NJihov kordinator Ahmet Krasnići se tih dana u Oslu sastao sa Ademom Demaćijem i dogovorio oko strategije buduće **vojske**: formiranje zajedničkog štaba sa centrom u Tirani i ujedinjavanje svih grupa i jedinica koje deluju na Kosovu. Dogovoreno je da se za jedinstveni uzme naziv i znak OVK, da se njene jedinice popune profesionalnim oficirima radi stvaranja vojne i institucionalne hijerarhije i oni njima komanduju, da se ujedine fondovi za finansiranje (Bukošijev i **Domovina zove**), da sve informacije i saopštenja idu preko Tirane. Od tog objedinjavanja neća, međutim, biti ništa, a dve paravojne formacije OVK i FARK će se otvoreno sukobljavati...
POZIV NA UJEDINJENJE
U TOM trenutku, početkom proleća 1998. godine, nakon preokreta koji su doneli Likošane i ubistvo Jašarija, nije se mnogo znalo ko čini, sa čime raspolaže i koja je jačina tzv. OVK. Nešto od razjašnjenja unelo je jedno od prvih saopštenja **glavnog štaba** koji je pozvao sav albanski narod **da se ujedini oko zastave Skenderbega** i da joj finansijski pomogne preko Fonda **Otaxbina zove**. U saopštenju broj 3 **glavnog štaba** navodilo se da je za portparola OVK postavljen Jakup Krasnići, srednjoškolski profesor. Bilo je to prvo javno saopšteno ime nekog iz rukovodstva te organizacije.
NASTAVLJA SE